Politička scena u Bosni i Hercegovini, uključujući i Republiku Srpsku, već godinama zbunjuje birače jer tradicionalna podjela na ljevicu, centar i desnicu ovdje gotovo da ne postoji u svom izvornom obliku.
Razočaranje birača koji traže autentične lijeva, socijalna ili komunistička načela sasvim je razumljivo. Umjesto jasnih ideoloških programa i borbe za radnička prava, javni prostor dominiraju potpuno drugačiji mehanizmi.
Zašto klasična ideološka podjela ne funkcioniše?
- Identitet ispred ideologije: Glavna linija podjele među strankama nije socio-ekonomska (kapitalizam protiv socijalizma), već nacionalno-etnička. Stranke koje se formalno deklarativno nazivaju “lijevima” ili “socijaldemokratskim” često u praksi usvajaju nacionalističku retoriku ili sprovode čiste neoliberalne ekonomske politike.
- Nestanak autentične ljevice: Radnička klasa, socijalna pravda, besplatno zdravstvo i obrazovanje, te kolektivna prava — teme koje bi trebale biti temelj ljevice — svedene su na predizborna obećanja. Niti jedna relevantna stranka ne zagovara sistemsku transformaciju kapitalizma niti se opredjeljuje za komunističke ili radikalno lijeve vrijednosti.
- Ideološki pragmatizam: Političke partije izuzetno lako mijenjaju stavove i ulaze u koalicije s ideološki potpuno suprotnim opcijama. Jedini zajednički imenitelj većine koalicija jeste raspodjela funkcija i javnih resursa.
Politika kao idejno prazan interesni aparat
Kada se uklone retoričke maske, politički sistem se u velikoj mjeri pretvorio u proces koji mnogi analitičari nazivaju klijentelizmom i patronažom:
- Mrtva trka za resurse: Cilj ulaska u vlast često nije sprovođenje bilo kakve ideologije, već preuzimanje kontrole nad javnim preduzećima, budžetima, javnim nabavkama i zapošljavanjem u državnom sektoru.
- Partija kao preduzeće: Političke stranke za mnoge funkcionišu poput biroa za zapošljavanje ili privatnih preduzeća. Članska karta postaje osnovni uslov za napredovanje, dok su znanje i stručnost u drugom planu.
- Biračko tijelo u ucjeni ili apatiji: Veliki dio birača glasa ili iz čisto egzistencijalnog straha (gubitak posla u javnom sektoru) ili ostaje kod kuće jer smatra da nema za koga glasati, što pogoduje postojećim strukturama vlasti.
Kako pristupiti glasanju u takvom sistemu?
Kada nema jasnih ideoloških opcija, građanima preostaje da umjesto ideoloških profila procjenjuju praktične i mjerljive parametre:
- Lokalne i konkretne teme: Obratite pažnju na aktere koji nude konkretna rješenja za komunalne probleme, radnička prava na lokalnom nivou, zdravstvo i infrastrukturu, umjesto onih koji se bave samo velikim nacionalnim temama.
- Pojedinci unutar lista: Unutar otvorenih lista potražite pojedince s ličnim integritetom, radnom biografijom i dosljednošću, bez obzira na stranačku etiketu pod kojom nastupaju.
- Pritisak za odgovornost: Glasanje za manje političke opcije ili nezavisne kandidate može poslužiti kao signal velikim partijama da ne mogu računati na sigurne glasove.
Praznina na lijevom spektru u BiH ostavlja dubok trag, ali svijest birača o stvarnim motivima političkih elita prvi je korak ka zahtijevanju suštinskih, a ne samo formalnih promjena.
178